Kolumna by Irma St Gallen: Pa zbogom, prozbori smrt

One last kiss

Neka je vječna slava bogu, reče svećenik pa posjedne svoje tusto tijelo za prebogatu trpezu otežalu od mesine. Slava mu, zagrmješe njegovi kolege po molitvi a jedva suzdržavajuć sline od pogleda na slasnu janjetinu na stolu. Ljeskala se kao morska pučina na suncu i osjećahu se oni upravo bogom pozvani na tetošenje jer ima li išta ugodnije od punjenja svoje utrobe mladim mesom što se topi u ustima kao neka ogromna karamela poslije koje se hrče da se zidovi samostanski tresu.
Pa zbogom, prozbori smrt prije nego ošinu janje više slično lutku no što je lutak samom sebi nalik. Janje se složi opet kao lutak i pogleda čudom u ponorne oči smrti, a ona se zamisli koliko li je bolje da ono livadom trčkara nego da raskomadano ulazi u ralje ljudskih zanovijetala pa onda kao njihova fekalija nestaje u smradnim naborima kanalizacija.

Neka ti je u slast obitelji moja, reče ženica topeć se od miline što je nedjeljni ručak sav ogrezao u teletini. Teletina na ovako, pa teletina na onako, pa još mozak na specijalan način, a čeljusti muža i dječice melju li melju… ima li ljepše simfonije za majčinske uši? Neka ste mi zdravi i jaki junaci mamini i neka i vi daj bože svoje obitelji imate i neka nam cijelo pleme odrasta na teletini i junetini kojima su bogate naše mesnice, ponos naše zemlje kao i ostalih zemalja…

Pa zbogom, prozbori smrt čak štoviše i okrećuć pomalo glavu da ne upija previše posljednjeg poljupca krave i njenog teleta. Bjehu ovjenčani prestankom protoka vremena i zastali u boli što je nadišla samu bol. Smrt se zagleda u oči teleta, oči koje su svojoj mami i nadalje htjele pričati mekane priče. Oči majke znadoše mnogo više te su bile otvor vulkana pred riganje užarene boli no bje prekasno za ljudski svijet koji ni česticom nije priznavao milost. Moraš poći, reče smrt i trznu sablasno grubo. I opet joj sunu zgražavanje nad onima s dvije noge, što i zašto razdvajaju ovu jednostavnu i pretoplu obitelj. No onda se zajuri dalje, širom gradova i zemalja da kosi dvonožna proždirala, a negdje u zakutku bezvremenske joj svijesti opet joj bljesnu spoznaja kako dvonožne halapljivce uzima neusporedivo lakše i bezbolnije od četveronožnih žrtvi čiji zadnji pogled čini njenu misiju svakog puta težom za jedan opaki mač ledenog i neizdrživog žaljenja.

Irma St Gallen